Iz napuštenih garaža kod Muzeja Revolucije gledali smo prozore u okupiranoj Grbavici, a tamo od rijeke čuli su se glasovi. „Šta je to?“ “Ništa” kaže Benjamin “razmjenjuju tijela na mostu”. Dvanaest godina je prošlo i ja prvi put mislim o tom ništa
S prozora mi je pokazala krošnju koja podsjeća na siluetu Mao Ce Tunga s podignutom rukom, i rekla: “Poklanjam ti ono drvo”. Pitao sam: “Zašto je drvo važno da bi bilo poklon?” A ona je rekla: “Zato što smo život mogli provesti ovdje, a da ga nikada ne vidimo”
Ona pravi televizijske reportaže, ali odskora ima ljekarsku zabranu da gleda snimke nasilja, i sada u mračnoj sobi bez prozora piše tekst za video važnog događaja, koji nikada neće vidjeti
Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati
Zastanem uz osvijetljeni prozor dvospratnice na glavnoj ulici. U prozoru je pas koji gleda kroz mene. Gleda bez radoznalosti. Možda je slijep, a možda gleda iz daleke prošlosti u kojoj još ne postojim, ili iz budućnosti u kojoj me više nema
Kiša je ujutro prestala, na pločnicima su ostale lokve, a na jedna vrata iz niza kuća izlazi muškarac gol do pasa, nosi živu ribu koja mu se iz ruku otima, pažljivo je spusti u lokvu na asfaltu, a onda se okrene prema otvorenim vratima i nekome koga se s ulice ne vidi (ženi?) kaže: “Jesam li sada dobar?”
Nakon projekcije filma, prema festivalskom običaju, organiziran je svečani prijem na kojem se pojavio veliki broj zvanica. A., reditelj, u pratnji je imao četiri muškarca iz osiguranja, a oni su laktovima krčili put ispred njega, baš kao da je političar, a ne filmski radnik. Ovo je njegov prvi film snimljen parama velikog studija, i on nije navikao na toliku pažnju. Bilo mu je neugodno i osjećao se prilično blesavo zbog očitog paradoksa: rabijatni čuvari ga štite od njegovog, filmskog svijeta. Među zvanicama, na prijemu je sreo i prijatelje iz različitih dijelova svijeta, nakratko razgovarao sa svima, uskoro se oprostio od njih i krenuo nazad u hotelsku sobu. Međutim, čuvari su ga i tada slijedili kroz dugi hodnik, a njega je zbog toga obuzeo bijes, tražio je da ga prestanu pratiti, da ga ostave na miru, rekao je:
„Ja sam Meksikanac, zaimeboga!“
I tada je u napadu bijesa promijenio plan. Umjesto da ode u sobu, otišao je do hotelskog parkinga, i sjeo u prvi taksi, riješen da bježi od svojih čuvara. A već se, iza žutog taksija, ukazao crni Audi s muškarcima iz osiguranja. Reditelj od taksiste traži samo jedno: da umakne crnom Audiju iza njih. Taksist je razumio zahtjev. Nakon vratolomne vožnje, vješto je pobjegao pratiocima, i na dnu nepoznate ulice se zaustavio. Reditelj se zahvalio, platio, izišao iz auta, i krenuo u šetnju. Napokon je sam. Ovo je njegova prva posjeta našem gradu. Ali sada kad je uspio pobjeći od svojih čuvara, on shvata da je potpuni stranac na ulici.
I sada, kad čuvara iza njega nema, on ne prestaje misliti na njih. Ako su mu dodijelili osiguranje, onda je morao postojati i razlog za to. Već deset minuta uzalud pokušava zaustaviti neki taksi koji će ga vratiti u hotel. Ali taksija nema, ponoć je i ulice su gotovo puste. Osvrće se oko sebe, vidi tmuran gradski kvart s prijetećim sjenkama, potom ubrza korak. I onda počinje da trči.
Ako već treba opisati dvadeseto stoljeće jednom slikom, onda je to telefon koji zvoni u nekom gradu, u bilo kojem stanu, zvoni dugo, i niko ne diže slušalicu
